Priča počinje još prošlog proljeća kad smo supruga i ja putujući u Kuterevo svratili do Ivana i Žaca na rijeku Liku. Lovili su na Barama, jednom rukavcu koji poplavi svako proljeće. Bio sam oduševljen ljepotom prirode, a kao i svakom ribiču pogled mi je uporno bježao na bistru zelenu vodu. Nedugo nakon što smo se rukovali, zavrištao je indikator i započeo je sad već legendarni Ivanov dril u vodi do pojasa i ”sačenje” divljega ličkog šarana golim rukama. I to je to...već su se kovali planovi za jedan vikend ribolova sljedećeg proljeća.

I konačno, godinu dana kasnije, Ivan me obavještava da se Bare polako pune vodom.  Ivan ništa nije prepuštao slučaju. Fotografirao je zanimljive pozicije dok su još bile suhe. Svaki dan je pratio što se događa u vodi, promatrao ribe s krova auta, sa stabla, iz čamca i uredno slao slike koje su me dodatno činile samo još nervoznijim u iščekivanju dana polaska u Liku. Idućih nekoliko dana često smo se čuli, a razgovori su započimali otprilike ovako: ”Alooo Mrki! Evo me u gaćama na hrastu gledam šarane. Ruke mi se tresu. Dva su priko 15, a ostali svi veći od 10...” Ja sam se naravno prvo smijao zamišljajući ga tako na drvetu, a onda bi mi prošao kroz glavu prizor koji gleda. Samo bih se preznojio, i u tom trenutku dan polaska mi se činio još daljim. Ivan je na sebe preuzeo i posao pripreme boila i partikla za hranjenje koje je počelo u ponedjeljak, a u petak  popodne smo trebali biti na vodi. Pala je odluka i o mjestu ribolova. Lovit ćemo na plićem dijelu, skoro na kraju rukavca, gdje je viđao dosta ribe, a gdje nije bilo toliko loma u kojem bi bilo rizično loviti.

Napokon je došao i dugo očekivani petak. Ivan me je već čekao na vodi i već je bio zabacio sisteme i pripremio moju poziciju. On je lovio desno od mene blizu dva grma koja su virila iz vode. Ispred mene je bila čista pozicija na nekih 2 metra dubine, a lijevo cijela plitka uvala u kojoj se riba preko dana sunčala. Jedina opasnost po dobar ribolov bila je moguća promjena vodostaja koja bi nas u dva dana mogla ostaviti na suhom. Taman što sam izašao iz auta i rukovao se s Ivanom, imao je griz na desnom štapu. Iako je brzo reagirao, riba je već bila u nekakvom lomu. Odmah smo uskočili u čamac i pošli prema ribi, ali smjer koji je pokazivao najlon vodio je prema čistini. Tek kad smo došli iznad ribe samo pola metra ispod površine ukazao nam se grm dug 4-5 metara kojeg nismo vidjeli na fotografijama. Ribu smo, naravno, izgubili. Sad smo makar znali na čemu smo pa Ivan odlučuje sistem zabacivati par metara kraće, dovoljno daleko od loma. Ja sam taman uspio zabaciti svoje štapove i podignuti šator kad je Ivan imao potez na isti štap. Odmah ulazimo u čamac i dril počinje. Šaran nas je malo provozao oko grmova, ali nije imao šanse. Prekrasan zlatni divljak od 11,2 kg već je nakon par minuta pozirao pred fotoaparatom na zadnjim i najljepšim zrakama sunca tog dana.  Dobro je krenulo!

Nedugo nakon toga Ivan opet ima griz, ali se riba otkačila.  Poslije ipak dobiva dva krasna golaća od 10,8 i 12,5 kg. Na mome hranilištu ništa osim dva-tri klena zavidnih dimenzija, ali to nije to. Ivan opet ima griz, ali ovaj put ozbiljniji. Odmah smo u čamcu i šaran nas polako šlepa oko grmova koji vire iz vode, ali se ne uspijeva zavući ni u jedan i uskoro smo iznad ribe, ali nekih 150 metara dalje od kampa . Riba je još nekoliko puta uspjela okrenuti čamac prije nego smo je usačili. Nismo bili svjesni koliki je šaran zapravo, dok ga nisam pokušao ubaciti u čamac. Moj prvi nadobudni pokušaj dizanja jednom rukom ispao je smiješan. Na kraju smo ga ipak uspjeli ubaciti na mat u čamcu. Vaga je pokazala punih 18 kg i fešta je mogla početi. Sljedećih sat vremena smo samo sjedili u šatoru i prebirali cijelu situaciju od griza do vaganja, a onda ipak zaključili da je najbolje da se zavučemo u vreće i malo odspavamo, iako je to od uzbuđenja bilo teško izvedivo, makar meni, jer je Ivan zaspao gotovo odmah.

Na mom hranilištu i dalje muk pa odlučujem jedan štap zabaciti lijevo u plićak od nekih 1metar dubine otprilike 80 metara daleko. Napokon griz na mom desnom štapu. Riba mi je snažno vukla prema Ivanovom hranilištu i ušla u grm. Odlučujem se malo stisnuti i ipak je dobivam van bez pomoći čamca. Kad se sve činilo gotovo, šaran je zbrisao u najlone Ivanovih štapova i napravio popriličan petljanac, ali smo ga nekako usačili. Konačno imam ribu! Moj prvi lički divljak od 13 kg. Do jutra Ivan dobiva jednu sedmicu, ja još dobivam jednog golaća od 7 kg, jednog malog vretenca od 2kg i golu desetku na indijanca iz plićaka. Isplatilo se! Nakon neprospavane noći jutro je prošlo mirno pa se malo kasnije izvlačimo iz šatora da obavimo jutarnje fotografiranje. Ostatak dana protiče bez griza, a izostaje i izbacivanje šarana i to nas malo zabrinjava, jer je voda počela brzo opadati i već je pola metra niža nego dan ranije.

Popodne smo iskoristili za odmor zbog neprospavane prethodne noći i i za obilazak vode. Ipak oko 17 sati dobivam jednog golaća od 9 kg.  Riba je očito odreagirala na nagli pad vodostaja, pa se odlučujemo skoncentrirati na Ivanovo hranilište uz onaj kobni grm koji već polako viri iz vode. Svaki s po 2 štapa pokrivamo lijevu odnosno desnu stranu grma, pretpostavljajući da će se riba ponašati puno opreznije i neće izlaziti na čistinu, a dva štapa, vođeni potpuno suprotnom logikom, zabacujemo lijevo pod noge u plićak na čistinu. Naravno da su tamo ostali netaknuti do jutra. Oko 23 sata oglašava se Ivanov indikator. Riba je odmotala desetak metara najlona dok je došao do štapa i završila u lomu. Uskačemo u čamac i dolazimo do grma, ali riba se više ne osjeća na štapu. Dok je Ivan pokušavao iščupati najlon iz grma, opazili smo šarana samo par metara dalje kako miruje pola metra ispod površine. Sistem mu je virio iz usta. Pokušali smo ga usačiti, ali je to bilo neizvedivo,  jer je najlon bio jako zapetljan u grmu i riba nije mogla doći do površine, a uz to bi podivljala na svaki dodir podmetača. Na sreću ipak se oslobodila udice i otplivala na sigurno. Kako  smo ga mogli dobro promotriti,  procjenili smo da se radi o 15-ak kg teškom ljuskašu. Novi sistem, zabačaj na isto mjeto i još desetak boila kobrom i natrag u šator.

Nešto prije 2 sata budi nas moj indikator. Ivan je bio brži pa je uspio zategnuti prije nego je riba došla do grmlja. Predaje mi štap i osjećam da je riba jača od dosadašnjih te  mi u nekoliko navrata izvlači po desetak i više metara najlona. U jednom trenutku sam osjetio kako najlon struže po granama, ali ubrzo je na čistom. Držala se desne strane uz obalu, dolazila do grmlja koje se spuštalo u vodu, ali iz nekog razloga nije ulazila tamo, iako je nisam ni mogao spriječiti. Nakon duge borbe pod obalom, uspjela je pokupiti i dva Ivanova najlona pa je bilo problema sa sačenjem, ali i to smo nekako riješili i donijeli ribu do vage koja je pokazala 17,4 kg. Velika divlja ženka! Moj osobni rekord, i to s ovakvom divljom ribom! Fantastičan osjećaj! Ponovili smo feštu od prve noći s tim da smo ovaj put bili malo glasniji. Do jutra se više ništa nije dogodilo, a nije ni bitno.

U dvije noći dobili smo tatu i mamu kampanje te još 9 riba, od kojih je 5 bilo preko 10 kg.  Ovako nešto nisam mogao ni sanjati.  Nakon svega sam mogao otići kući s osmjehom na licu i vratiti se iščekivanju ponovnog susreta s ličkim šaranima. Ivane, hvala ti na prekrasnom druženju i vidimo se, nadam se, što prije.

Na kraju da se osvrnem na specifičnost samog mjesta lova odnosno dna na kojem smo lovili te načina na koji smo prezentirali mamce na takvom dnu. Kako smo lovili na mjestu koje je do prije samo 15-ak dana bilo pašnjak, dno je bilo prekriveno s 5 do 10 cm dugom gustom travom te smo najbolje lovili sistemima s nešto dužim predvezima te balansiranim mamcima koji bi lagano legli na travu, za razliku od slobodnih mamaca koji bi propadali dublje i time bili manje uočljivi.  Na dvije pozicije gdje smo hranili partiklom s puno konoplje i sa zabačenim sistemima s tigerom i kukuruzom imali smo česta kratka javljanja indikatora, a potom smo svaki dobili po ribu ulovljenu za bok odnosno prsnu peraju. Radilo se o golaćima od 7 i 10,8 kg. Pretpostavljam da su se hranili tako da su sjemenke iz trave dizali prsnim perajama i potom ih usisavali te su takvim trljanjem po najlonima uzrokovali česta javljanja indikatora i naposlijetku neuobičajena kačenja.

Bistro!