Bolesti šarana I

Objavljeno u časopisu Svijet šarana broj 14 (2009.)
autor:Davor Svoboda

VIRUSNE I BAKTERIJSKE BOLESTI

Naši šarani nikada u bližoj povijesti nisu bili izloženi prijetnji svog opstanka kao što su danas. To se poglavito odnosi na brzo širenje koi herpesviroze po cijelome svijetu a koja dovodi i u pitanje budućnosti našeg športa. Neovisno što je ona trenutno najopasnija bolest ni druga patološka stanja se ne smiju zanemariti. Krajnje je vrijeme da promijenimo neke stare navike i da se prilagodimo novonastaloj situaciji isto tako kao što smo se brzo naviknuli vraćati šarane natrag u vodu.

Bolesti riba prije nisu previše okupirale ribolovce kao danas. Danas je situacija drugačija. S jedne strane to je posljedica globalne prijetnje obolijevanja šarana koi herpesvirozom a s druge strane silna želja šaranaša da budu educirani o svim segmentima svoga športa.

Bolesti šarana ima zaista jako puno, a mogu biti izazvane živim uzročnicima kao što su virusi, bakterije, gljivice, praživotinje, miksozoi, crvi i člankonošci. Nadalje na šarane pogubno djeluju bolesti prouzročene poremećajima u okolišu kao i metaboličke bolesti izazvane neadekvatnom hranom. I na kraju tu su mehaničke ozljede i novotvorevine kao posljedica dugog života šarana nastalog prvenstveno zbog uhvati pusti pristupa ribolovu.

O ovome zadnjem ću nešto više napisati u slijedećem broju a u ovom ću se broju Svijeta šarana osvrnuti na zarazne bolesti koje su trenutno najveća prijetnja našim ljubimcima ali i našem poimanju ribolova i načinu života.

 

Zoonoze

Zoonoze su skupine zaraznih bolesti koje se sa životinja prenose na ljude i obratno.

Pretpostavljam da većina modernih šaranaša ne jedu kapitalne šarane, mada nisam baš 100% siguran da je ovoj našoj sredini sve baš tako, jer naš šport još uvijek prolazi kroz jaku i turbulentnu tranziciju. Bez obzira na sve, bolesti koje se mogu dobiti konzumacijom ribe bilo da se radi o salmonelozi, listeriozi ili trovanjem histaminom, nisu baš teme za ovaj naš članak, pa ih ostavljamo za neku drugu priliku i za neke druge ribiče.

Ali zato smo mi šaranaši često u kontaktu sa ulovljenim ribama bilo da ih vadimo iz podmetača, polažemo na podloške, slikamo se sa njima i naravno puštamo natrag u vodu. Tada za nas postoji mala opasnost da se inficiramo nekim uzročnikom od kojih u svijetu obolijevaju profesionalni ribari. Na prvom mjestu je infekcija sa streptokokima koji ponekad izazivaju infekciju ubodnih rana ili drugih površinskih ozljeda na koži. S druge strane tu je i vrbanac isti onaj koji se još uvijek javlja kod nas u ruralnim područjima jer ga izaziva ista bakterija, Erysipelotrix rusiopathiae. Kod azijskih ribara vrbanac je masovna pojava i predstavlja profesionalnu bolest i značajan javno zdravstveni problem tog djela svijeta. Domaćice se mogu inficirati čišćenjem ribe a šaranaši isključivo ubodom peraje inficiranog šarana. No vjerojatnost da ovakvu bolest dobijemo u ovom našem podneblju je zanemariva. Šaranaši se još mogu kontaktom inficirati sa nekim gram-negativnim bakterijama iz ribljeg okoliša i riba kao što je to slučaj sa aeromaonas bakterijama koje su prisutne u crijevu, krvi i organima zdravih šarana. Takvi slučajevi nisu zabilježeni kod nas ali jesu na top vodama na jugu Europe u Francuskoj, Španjolskoj i Portugalu.

Iz tih razloga uvijek je uputno na svaku kampanju nositi pribor za prvu pomoć i u njemu neki od odgovarajućih antiseptika za rane. A ako se pojave simptomi poput vrućice, mučnine, povraćanja i opće slabosti potrebno se je javiti odmah liječniku.

No naglašavam da mala vjerojatnost za pojavnost ovih bolesti ne smije umanjiti želju za modernim lovom šarana. Primjeri gore navedenog su više informativne nego edukativne prirode.

Najveći rizik za zdravlje ribića nisu šarani nego okolina na kojoj boravimo za vrijeme ribolova, pogotovo ako je prenapučena glodavcima i to posebno štakorima jer oni često prenose leptospirozu. To je bolest s kojom svaki šaranaš mora biti upoznat jer je nažalost najveći broj ribolovaca na vodi obolio baš od leptospiroze. Ovih bakterija ima više vrsta i podijeljene su u tri skupine ovisno o intenzitetu oboljenja koje izazivaju. Leptospire su osjetljive na svijetlo, sušenje i dezinficijense a otporne na hladnoću. Žive u različitim vodama a naročito stajačicama. Prenose se vodom, muljem, blatom i zemljom koji su zagađeni mokraćom zaraženih životinja. Na čovjeka se prenose mokraćom miša, štakora, svinje, goveda, psa i dr. životinja. Bolest je češća za toplijih mjeseci a osim ribiča često obolijevaju i kanalski radnici. Inkubacija kod ljudi traje nekih desetak dana kada se javlja opća slabost sa visokom temperaturom, crvenilom očiju, bolovima u glavi, potkoljenicama i drugdje. Temperatura traje 4 do 8 dana i može se ponovo pojaviti sa simptomima meningitisa. Lijeći se antibioticima, a komplikacije opasne po život su žutica, upala bubrega, upala srčanog mišića i krvarenje. Dok sam radio u praksi nebrojeno puta sam se susreo sa pobačajima kod domaćih životinja koje su izazvale leptospire. To je bilo skoro uvijek u gospodarstvima koja su se nalazila u blizini nekih vodotoka ili u nižim poplavnim područjima, što također govori o mjestima gdje se ova bolest javlja.

Druga bolest od koje mogu oboljeti ribolovci je mišja groznica izazvana virusom iz skupine Hanta virusa koje prenose mali glodavci poput voluharica i miševa. Nešto je manje opasna od leptospiroze za šaranaše jer se više javlja u šumama nego oko obala jezera, ali i ovdje treba biti oprezan.

U svakom slučaju i na jednu i drugu bolest možemo utjecati samo snažnom i sustavnom deratizacijom. Svako ozbiljno ribolovno društvo trebalo bi imati ugovor sa nekom profesionalnom tvrtkom koja se bavi uništavanjem ovih štetnika. Moguće je da društvo samo suzbija štetnike ali tada određeni dio članova moraju položiti tečaj iz DDD-a. Ovo je jako bitno, posebno za ona društva na čijim vodama boravi puno ribolovaca i ona koja se bave prihodovnim i masovnim ribolovnim turizmom kao što je to slučaj kod današnjih uhvati i pusti voda, na kojima se često održavaju neka natjecanja.

 

Pridržavajmo se zakona
Neke bolesti se suzbijaju po zakonu na osnovu «Naredbe o mjerama zaštite životinja od zaraznih i nametničkih bolesti i njihovom financiranju» koja izlazi svake godine u Narodnim novinama za slijedeću godinu. Tu se na naše šarane odnosi dio koji govori o proljetnoj viremiji šarana (PVŠ) i od ove godine o koi herpesvirozi (KHV). Taj dio po meni nije dobro sročen i potrebno ga je u temeljima mijenjati s obzirom na štetu koju ova bolest može nanijeti cijelom gospodarstvu ali i športskom ribolovu u globalu.

Ono što je po meni najvažnije u ovoj naredbi je točka koja govori da se vode mogu poribljavati samo sa ribom podrijetlom iz uzgajališta na kojemu su obavljene mjere kontrole bolesti riba. Osobno sam sudjelovao u nekim od tih ispitivanjima koje provode znanstvenici sa Zavoda za biologiju i patologiju riba sa Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na ribnjacima u Crnoj Mlaci i mogu vam reći da je to za mene bilo dragocjeno i veliko iskustvo. Ponekad mi je zaista žao što se ne bavim tim poslom. U biti kada bolje razmislimo to je jedina sigurnost koja nam se nudi kod poribljavanja naših top voda poput Finzule, Zajarki ili Šumbara ali i svih ostalih. Ubuduće niti jednog šarana se ne bi smjelo poribiti bez Svjedodžbe o zdravstvenom stanju koja je jedina garancija za budućnost športskog ribolova bez obzira što veća šteta još nije nastupila zbog nekontroliranog poribljavanja, no tome ću i kasnije nešto reći.

 

Virusne bolesti šarana


Ova skupina bolesti nanosi velike štete uzgojima šarana ali ima i poguban utjecaj na šarane koji plivaju u otvorenim vodama. Ne postoje lijekovi koji bi djelovali na viruse i na taj način ozdravljali naše šarane. S toga svi mi moramo provoditi epidemiološke, higijenske i sanitarne mjere. Postoje nade da će se će se neke virusne bolesti spriječiti cijepljenjem. Prva cijepljenja protiv virusnih bolesti riba provedena su prije 30 godina na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu a provodio ih je jedan od najvećih znanstvenika na svijetu iz ovog područja na žalost nedavno preminuli Prof. dr. Nikola Fijan. Znanstvenik koji je prvi puta u svijetu opisao dva značajna virusna i jednog važnog bakterijskog uzročnika ribljih bolesti. Bio je sedam godina nastavnik na sveučilištima u SAD, specijalist za akvakulturu i ekspert za bolesti riba FAO-a i dugogodišnji savjetnik Svjetske zdravstvene organizacije. To je čovjek koji je 1971. godine izdvojio uzročnika proljetne viremije šarana i tako je postao svjetski poznat.

Ovom prilikom treba naglasiti da virusi riba nisu opasni za zdravlje ljudi jer se ne mogu umnažati na temperaturi od 37° C.

Najznačajnije virusne bolesti šarana su proljetna viremija, koi herpesviroza i boginje šarana. Naravno njih ima još ali nisu toliko značajne za naš šport.

 

Proljetna viremija šarana

Proljetna viremija šarana je bolest koja se nevjerojatno lako širi. Najviše obolijevaju šarani i koi šarani a u prirodi je utvrđena i kod amura, tolstolobika, karasa, linjaka, štuke, soma i nekih bijelih riba. Na izgled zdrave ribe – kliconoše prenose bolest na zdrave šarane. Prijenos virusa odvija se s ribe na ribu vodom te nametnicima koji sišu krv i mijenjaju domaćina kao što su pijavice i šaranske uši. Može se prenijeti i vodom iz bazena za vrijeme transporta ribe. Zdravlje riba ovisi o razvijenosti imunološkog sustava i temperaturi vode. Najviše obole ribe stare oko mjesec dana pri temperaturama vode nižim od 17° C. Jednogodišnji šarani su znatno otporniji. To su bitni podaci za uzgoj ribe, ali na našim top vodama šarani su najranjiviji u proljeće kad nakon zimskog usporenog metabolizma započne zamjena starih leukocita koji su nosioci imuniteta. Ako se tada voda poribi zaraženom ribom smrtnost šarana može doseći i 90%. To je vjerojatno i jedan od razloga što najstariji ribiči uvijek naglašavaju da je najbolje poribljavati u kasnu jesen. Šarani oboljeli od PVŠ-a su tromi, gube ravnotežu, mijenjaju boju od svijetle do tamne, traže područja sa više otopljenog kisika u vodi, miruju uz dno u blizini dotoka vode.


 


Što se tiče boginja šarana ova bolest je danas rijetka i veoma blaga, pa ju neću opisivati.

 

Koi herpesviroza - globalna prijetnja

Koi herpesviroza je opasnija od svih mesara ovog svijeta, od namjernih trovatelja šaranske populacije a ima jednaki učinak na ribe kada ostanu bez kisika.

To je bolest koja je proširena diljem planete a približava se i ovim našim prostorima da bi ugrozila postojanje riba bez kojih je naš šport nezamisliv. Ona je izrazito opaka i brza sistemska bolest šarana i koi šarana. Uzrokuje ju šaranski herpesvirus 3 ili skraćeno CyHV-3. Ovaj virus se razlikuje od ostalih herpesvirusa viših kralježaka. U vodi ribnjaka ostaje infektivan oko 20 sati, a u mulju i nekoliko dana. U lešinama riba propada za 1-3 dana, što ovisi o temperaturi vode.

 





Smatra se da je bolest prvi puta utvrđena u Njemačkoj pri jednom slučaju masovnog uginuća koi šarana 1997. godine. Od tada su svake godine zabilježene manje opasne pojave na pojedinim ribnjačarstvima, naročito gdje je slučajno ili namjerno uz šarane nasađen i koi šaran. Od 2004. godine broj slučajeva ove bolesti naglo raste. Koi herpesviroza je do sada ustanovljena u Austriji, Njemačkoj, Belgiji, Danskoj, Francuskoj, Nizozemskoj, Poljskoj, Švicarskoj, Sloveniji, Velikoj Britaniji, SAD-u, Južnoj Africi, Izraelu, Kini, Japanu i Indoneziji ali i u još desetak zemalja. Većina autora smatra da je bolest proširena i puno više nego što je do sada objavljeno. Direktne štete ova bolest je godinama nanosila ribnjačarstvima Indonezije i Izraela. Po primjeru Izraela jednog od najvećih proizvođača šarana na svijetu bolest je dobila i ime Izraelski sindrom. U toj zemlji bolest se je prvi puta pojavila u jednom uzgajalištu u svibnju 1998. godine da bi iduće godine u proljeće u istom uzgajalištu uginulo 600 tona šarana. Još su veći gubici nastali nakon toga jer su te vode bile tri godine bez i jednog šarana. Katastrofa se je desila i u otvorenim vodama kao što je slučaj iz 2003. godine kada je u Japanu u dva jezera uginulo preko 1.100 tona šarana.

Indirektne štete nastankom ove bolesti tek se počinju nazirati a kakve će na kraju biti nitko ne može procijeniti. Mnogi trgovci a ljubitelji koi šarana su toliko postali oprezni da je na stotine ribogojilišta za ukrasne ribe zatvoreno. Snažna industrija ribolovne opreme također smatra koi herpesvirozu većom prijetnjom nego sve recesije ovoga svijeta. Jer kome će na tržište svake godine plasirati novi štap za daleko bacanje ili rod pod kada se neće imati što loviti. Velike korporacije su toliko zabrinute da su počele ulagati ogromna sredstva za razvoj cjepiva protiv ove bolesti.

 

Simptomi Koi herpesviroze

Bolest se naglo razvija pri temperaturama vode između 18 i 28° C, a obično je najžešća pri temperaturi od 23° C. Naglom izbijanju bolesti osobito pogoduje brzi porast temperatura na 23° C u proljeće. Oboljeti može i 100% ribe, a uginuti za tjedan dana 30- 90% a često i 80-100%. Šarani koji prebole infekciju mogu postati doživotni kliconoše koji izlučuju virus nakon stresa (dril ribe, slikanje, držanje ribe u čuvarici itd.).

Inkubacija bolesti traje 5-14 dana. Kod brzog toka bolesti šarani ugibaju najduže za 7 dana. Oboljele ribe ne uzimaju hranu, postaju mirne, gube orijentaciju i poremećeno plivaju. U plitkoj vodi hvataju površinski sloj vode kao da «puše». Značajan simptom su uvučene oči tzv. endoftalmija. Koža i škrge izlučuju prekomjerne količine sluzi koja se gruša i nakuplja u hrpicama ili tračcima. Škrge su u početku prekrivene sa sluzi i otečene, nepravilno blijede, ponekad hrapave a sluz se gruša u bijele tračke. Koža postaje mjestimično svjetlije boje ili prekrivena česticama mulja. U unutrašnjim organima najčešće nema nikakvih promjena. Ostale ribe i životinje ne mogu oboljeti od KHV.

 

Kako spriječiti štetu?

Svaki savjestan šaranaš će se pitati pa kako onda zaustaviti ovakvo zlo, jer za koga će se onda rolati boile? Za sada je to moguće jedino zoohigijenskim i sanitarnim mjerama te savjesnim ponašanjem svakog ribiča. Koi šarani se jednostavno ne smiju nasađivati u šaranske ribnjake i športske vode. Isto tako opasno je nasađivati i svu drugu ribu iz otvorenih vodotoka u zatvorene vode, pogotovo zlatne karase. Sjetimo se samo epidemijskog uginuća šarana na jezeru Sarulesti nakon «poribljavanja» sa šaranima iz delte Dunava, neovisno što se tada radilo o proljetnoj viremiji šarana. To jednostavno nije dozvoljeno. Treba nasađivati samo ribu koja ima Svjedodžbu o zdravstvenom stanju i mjestu podrijetla životinja. Unutar te svjedodžbe postoji rubrika gdje se ispisuje provedeno propisano dijagnostičko ispitivanje (vrsta ispitivanja, rezultat pretrage, broj nalaza i datum).

Prije par godina ŠRD «Rak Rakitju» je ponuđeno na desetak većih primjeraka koi šarana. Upravni odbor je to jednoglasno odbio bez obzira što je dio članstva smatrao da je to kriva odluka jer su bili besplatni. O tome jednostavno nema rasprave. Što bi bilo da je nakon dva tjedna od te velikodušne donacije počelo ugibanje riba a na vijestima je objavljeno da su svi šarani na vodama Rakitja uginuli i da će idućih tri godine biti zabranjen ribolov i poribljavanje. Tada bi svi sigurno šutjeli, a neki bi i bankrotirali.

Drugi način kako da zaštitimo naše šarane od ove opake bolesti je novi način razmišljanja i uvođenja postupaka koji su do sada bili nezamislivi u športskom ribolovu. Šaranaši koji često love na otvorenim vodama ili stalno mijenjaju destinacije lova te oni koji dolaze iz zemalja gdje je ta bolest potvrđena morali bi obavezno dezinficirati svoj pribor. Na unhooking matu, čuvaricama i podmetaču virus može živjeti nekoliko dana. Bilo bi dobro da se ribička društva dobro pripreme te da obavezno uvedu dezinfekciju gore navedenog pribora za rizičnu skupinu ribolovaca pogotovo onih koji dolaze iz zemalja gdje je bolest potvrđena. To ne bi trebao biti nekakav problem. Treba samo kupiti prskalicu i adekvatan dezinficijens.

Od dezinficijensa mogu se koristiti klorni preparati ali najbolji preparat je Ecocid S koji je prije bio poznat pod imenom Virkon S. On se može kupiti u svakoj veterinarskoj ili humanoj ljekarni bez veterinarskog recepta. Ecocid S efikasno uništava i sve ostale uzročnike virusnih, bakterijskih i gljivičnih bolesti riba te je najmanje toksičan za okoliš.

 

 


Upotrebljava se jednostavno tako da se vrećica od 5 grama razrijedi u 10 litara vode kako bi se dobila 0.5% otopina koja uništava 100% CyHV-3 virus kroz 10 minuta. Nakon 10 minuta se oprema ispere izda se potvrda i može se krenuti na lovnu poziciju. Jednostavan a moram priznati i jeftin zahvat. Jedna vrećica Ekocida S od 50 grama košta oko 12 kuna. Bitno je samo naglasiti da prašak i radna otopina dezinficijensa ne smiju dospjeti u otvorene vodotoke. Mala količina (<1kg) neiskorištenog praška može se razrijediti s velikom količinom vode i u nekoliko navrata izliti u kanalizaciju.

Nadajmo se da će se ribička društva probuditi i poslušati ove savjete, jer opasnost je već zakucala na vrata.

 

Bakterijske i gljivične bolesti

Većina bakterija koje uzrokuju bolesti riba mogu neko vrijeme živjeti izvan riba, na neživoj organskoj tvari. Mnoge su samo uvjetno patogene i uzrokuju bolest kad je riba oslabljena nakon akutnog ili kroničnog stresa kao što je športski ribolov. Na vodama koje su pod stalnim pritiskom bakterije najčešće ulaze kroz rane nastale od uboda udice. Naglo umnažanje u ribi uzrokuje otrovanje krvi za koje su karakteristična krvarenja i oštećenja svih unutarnjih organa.

Bakterijskih bolesti šarana ima zaista dosta no dobar dio njih nikada nije dijagnosticiran u Hrvatskoj a bilo bi dobro da tako i ostane.

 

Eritrodermatitis šarana

Po meni za naš šaranski ribolov najznačajnija bakterijska bolest je Eritrodermatitis šarana, jer smo i mi šaranaši jednim djelom zaslužni za njeno širenje pogotovo ako nesavjesno postupamo sa ribama. To je bolest kože koja može biti akutna i kronična a može prijeći i u septikemiju. Bolest uzrokuju netipični sojevi bakterije Aeromaonas salmonicida. Na preživljavanje bakterije izvan šarana utječe sastav vode i dna, odnosno količina drugih bakterija. S toga čim je voda čišća bakterija duže živi. Bolest je proširena u cijelom svijetu osim u Novom Zelandu. Ima je posvuda a naročito u otvorenim vodama. Oboljeti mogu i koi šarani, karasi, štuke, deverike i većina bijele ribe. Som i linjak su otporniji jer njihova koža luči više sluzi ali zato mogu biti kliconoše.

Bakterija se najlakše naseli i umnaža u ozljedama nastalim od udica i nesavjesnim manipulacijama sa šaranima, jer uzročnik veoma lako ulazi u tkivo nakon mehaničkih oštećenja kože. Ovo je dobar trenutak da se sjetimo bizarnih situacija trganja usta šaranima sa spodovima na Keču. Naravno bolest mogu prenijeti i grabežljivci i paraziti. Sa šarana na šarana se bolest prenosi kontaktom. Ljeti se bolest više širi ali je manje smrtna nego u drugim godišnjim dobima.

 

 



 

Umnažanje uzročnika u koži uzrokuje upalno crvenilo i otečenost. Upala se prstenasto širi, a u sredini koža propada, nasele se druge bakterije i nastaju čirevi. Razvoj promjena u koži najlakše je pratiti kod šarana bez ljusaka. Tijek i ishod infekcije ovise o vrsti, soju i stanju ribe te soju uzročnika i naročito o temperaturi. Ljeti ribe postepeno ozdrave, a rane brzo zarastu. Tijek bolesti je nepovoljan u proljeće i jesen. Pri zakašnjelom proljetnom poribljavanju, nakon ozljeda kože sa mrežom pri temperaturi od 15-20° C dolazi ponekad do velikih uginuća. U riba oboljelih u kasnu jesen upala kože slabi i nestaje ali se bakterije šire u dubinu ribe pa može doći do značajnijih uginuća tijekom zime. Najčešće zabilježeni slučajevi eritrodermatitsa javljali su se u proljeće nakon nekontroliranog unošenja šarana i drugih riba iz otvorenih voda u zatvorene. To je bilo zbog mrijesta, jer bilje na koje ribe odlažu ikru mehanički ošteti kožu koja je u ovom periodu zbog hormonalnog statusa nježnija. Tijekom mrijesta ribe se skupljaju u jatima pa i to pridonosi širenju bolesti. Tijek bolesti za ribe iz otvorenih voda je najčešće povoljan, a za šarane iz zatvorenih voda koji dođu u kontakt s ribama iz otvorenih voda najčešće poguban.

Ova bolest se već 35 godina suzbija ljekovitim peletiranim hranama u koje se dodaju djelotvorni antibiotici.

Opet se postavlja pitanje kako mi šaranaši možemo spriječiti masovniju pojavu ove bolesti? Treba spriječiti svako nekontrolirano unošenje riba na naša jezera a s ulovljenim šaranima postupati oprezno. Bez podloška i odgovarajućih podmetača treba zabraniti lov šarana. Nadalje treba izbjegavati divljačke drilove sa tvrdim štapovima i rolama bez otpuštene kočnice. Ja osobno imam svoje mišljenje o štapovima koji se ne savijaju pod šaranima a i većina mojih kolega sa mnom dijeli isto mišljenje. I na kraju treba obavezno dezinficirati ubodne rane ili one nastale ozljedom kod manipulacije. «Klinik» od Krystona je jedan od najpouzdanijih dezinficijensa za rane šarana i bez njega ne bismo uopće smjeli krenuti na ribolov. Ovaj preparat sigurno može spriječiti širenje eritrodermatitisa.

 



Ovdje treba naglasiti da veliki broj antiseptika namijenjenih tretmanu rana kod ljudi i domaćih životinja nije prihvatljiv za ribe jer im uništava sluz i ima kontraefekt.

Gljivice, a naročito niže vodene plijesni, mogu također uzrokovati bolest riba, ali za sada za naše šarane nema nekih velikih opasnosti. Jedina gljivična bolest koja je opasna za šarana je Epizootski ulcerativni sindrom koji se na našu sreću javlja samo u područjima od Japana do Pakistana uključivši i Australiju.


Da bi šarani ostali ovako nasmiješeni i idućih godina, šaranaši se moraju brinuti od svojim ljubimcima.


O ostalim bolestima riba kao i čimbenicima koji nepovoljno utječu na zdravlje šarana nastavit ćemo u drugom dijelu članka. Do tada uživajte u čarima jesenskog lova šarana i educirajte druge ribiče o opasnostima koje prijete našim ribama. Mi šaranaši bi trebali biti pozitivan primjer svima ostalima kako se pazi na riblji fond.


Autor:
Davor Svoboda

Cro-carp.com portal koristi kolačiće(cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Nastavkom pregleda web stranice cro-carp.com slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice cro-carp.com kliknite na gumb .