Bolesti šarana II

Objavljeno u časopisu Svijet šarana broj 15 (2009.)
autor:Davor Svoboda 

Budući da je dobro zdravlje šarana jedna od osnovnih pretpostavki za uspješan športski ribolov, poznavanje osnovnih patoloških stanja riba neophodno je potrebno svakom modernom šaranašu. Upravo ćemo iz toga razloga nastaviti obrađivati temu iz prošlog broja, ali s naglaskom na specifičnosti vezane uz ribolov šarana.

Šarani nam pružaju posebno zadovoljstvo i nezamislivo uzbuđenje dok ih lovimo. Zbog toga smo o njima počeli intenzivno učiti, izrađivati mamce koji su do tada bili nezamislivi, ali i brinuti o ribama kao pravi sportaši. Upravo taj odnos prema šaranskom ribolovu i svim njegovim specifičnostima jedna je od osnovnih karakteristika našeg športa. Ono što je neophodno u ovom športu je trajna edukacija, a jedna od tema su i razna neželjena stanja i bolesti naših ljubimaca. U ovom broju ćemo opisati ostale bolesti i stanja koje nanose štetu našim šaranima, ali naglašavam da niti jedna od njih nije niti približno opasna za opstanak vrste kao koi herpes viroza, o kojoj sam opširnije pisao u prošlom broju.


Šaranske uši znaju šarane dovoditi do ludila

Bolesti uzrokovane člankonošcima (artropodoze)

Bolesti iz ove skupine ribiči najčešće zapažaju jer su vidljive prostim okom. Pretežni dio uzročnika parazitira na vanjskim površinama, a hrana im je krv ili tjelesne tekućine. Za razvoj im nije potreban među domaćin, a obično žive na više vrsta riba. U otvorenim vodama oslabljuju šarane, ali bez većih posljedica po vrstu. U manjim top vodama s velikim brojem šarana mogu napraviti velike probleme jer se zbog gustoće riba lako sele s jedne na drugu, i na taj način prenose zarazne bolesti.Najznačajnije bolesti za šarane su Lerneoze i Arguloze.

Lerneoza je teško iskorjenjiva kronična bolest koju uzrokuju ženke veslonožnih račića. Napadnuta riba je mršava i anemična, a račići se vide po njenom tijelu. Liječenje je otežano a pH vode od 8,5-9 uništava slobodno živuće nametnike. Ribolovci ih mogu odstraniti i mehanički pomoću pincete.

Argulozu uzrokuje šaranska uš koja živi na koži šarana. Njeno plosnato tijelo je prozirno, a kada se napije krvi postaje tamnija i vidljiva. Šarani se češu, sve slabije uzimaju hranu i zatim počnu mirovati. U jezerima valja broj nametnika smanjivati odstranjivanjem drvenih i drugih čvrstih predmeta iz vode.


Životni ciklus metilja Diplostomum spp. - od grabežljive ptice preko puža do šaranskih očiju i natrag u pticu...

Bolesti uzrokovane crvima (helmintoze)

To su bolesti koje uzrokuju metilji, trakavice i oblići. Većina starijih ribiča ih je imala prilike vidjeti pogotovo nakon obrade ulovljenih riba. U šarana su često prisutne razne Monogenoze. Najpoznatija bolest od njih je Daktilogiroza, a uzrokuju je pripadnici jednorodnih metilja koji parazitiraju na koži i/ili škrgama. Svi ti nametnici su hermafroditi. Prisutna je u cijelome svijetu. Na šaranu može istovremeno parazitirati nekoliko vrsta istoga roda. Bolesne ribe traže područje s više otopljenog kisika i dišu otežano. Škržni poklopci su odmaknuti uslijed otečenosti škrga. Bolest se sprječava higijenskim i sanitarnim mjerama. Ostale bolesti značajne za naše podneblje su Diplektanoze, Girodaktiloze i Diplozoonoze.


Trakavice koje napadaju naše šarane podsjećaju na aliene

Drugu skupinu bolesti Digeneoze uzrokuju dvorodni metilji. Značajne bolesti su Sangvinikolze , Postodiplostomoze i u najvećem broju Diplostomoze. Upravo je ova zadnja bolest zanimljiva jer ju često vidimo na slikama kapitalnih šarana sa «zamućenim» očima.

Bolest uzrokuje Diplostomum spatheaceum. Spolno zreli odrasli metilji žive u crijevima galebova i čigri. Dnevno izlučuju na stotine jaja, a prvi među domaćini su svima nama dobro poznati vodeni puževi iz roda Limnea jer gdje ima njih ima i velikih šarana. Iz puževa dnevno izlazi na desetke tisuća cerkrija koji aktivnim plivanjem traže ribu. Bolest u akutnom obliku uzrokuju metacerkariji koji mehanički ozljeđuju ribu kad prolaze kroz kožu, škrge, tkiva i organe tražeći oko. Mlade ribe ubije 20-tak nametnika, a odrasle su otpornije i bolest prelazi u kroničan oblik. Metacerkariji mogu biti prisutni u raznim dijelovima oka i može ih biti na desetke. Upravo to kretanje metacerkarija kroz oko uzrokuje zamućenje i postepenu kalcifikaciju leće i zamućenje rožnice. Kod šarana rijetko dolazi do katarakta, no vid je često oslabljen. Na top Europskim vodama ovaj problem rješavaju biološkim mjerama za smanjenje populacije vodenih puževa. To rade tako da kanale za vodoopskrbu održavaju bez vodenog bilja, a plitke dijelove jezera s puno vegetacije stalno produbljuju.


Veslonožni račići pričvršćeni na koži zlatnog karasa mogu se odstraniti pincetom

Treću skupinu bolesti iz ove grupe uzrokuje oko 800 vrsta trakavica koje parazitiraju u ribama. Gotovo sve žive u crijevu šarana. Trakavice nemaju probavni sustav i resorpcijom preko površine tijela preotimaju hranjive tvari domaćinu. Za šarane su najznačajnije bolesti Botriocefaloza koja je sa bijelim amurom unesena u Europu. Bolest se javlja u zatvorenim i otvorenim vodama, ali najviše strada mlađ dok kapitalni šarani ne obole. Ostale bolesti koje uzrokuju trakavice su Kavioza, Kariofileoza i Liguloza.

U šaranima žive i oblići (nematodi) koji su u biti cilindrični dugački crvi. Parazitiraju u probavnom sustavu, jetri, tkivima oko organa, ribljem mjehuru i površinskom sloju mišića. Uzrokuju zdravstvene smetnje samo kada se pojave u velikom broju. Za šarane je značajna bolest Filometroidoza od koje mogu oboljeti i riječni šarani, a karakterizira ju usporen rast i mršavljenje.

Ista stanja mogu uzrokovati i cilndrični crvi sa kukama. Ovi crvi uzrokuju bolest Aktenocefalozu tako da kukama buše crijeva i trajno se pričvršćuju. Na kraju ove skupine valja naglasiti razne Hirudinoze tj. bolesti koje uzrokuju mnoge vrste običnih i ribljih pijavica. Opasnije su za mlađ jer sišu krv i uzrokuju anemije dok su za kapitalne šarane opasne jer prenose uzročnike raznih virusnih i bakterijskih bolesti.

Bolesti uzrokovane praživotinjama

Ovi nametnici kad se javljaju u malom broju nisu opasni za šarane no kad se razmnože i postanu brojni mogu izazvati bolest. Pogodovni faktori su stres i gusta populacija riba, što je dosta specifično za šaranski ribolov. Tih bolesti ima dosta, ali za naše šarane su značajne one uzrokovane bičašima u krvi kao što je Tripanoplazmoza .i Ihtiobodoza. Zatim tu su bolesti prouzročene trepetljikašima kao što je Ihtioftirijaza. Javljaju se i bolesti uzrokovane kokcidijama kao što su kokcidiozna upala crijeva i kokcidiozna čvorićavost šarana.


Cilindrični crvi kukaši ne izgledaju nimalo simpatično

Iz ove skupine bolesti mi šaranaši smo imali prilike vidjeti Ihtoftirijazu koji mnogi autori smatraju najvažnijom parazitarnom bolesti šarana. Uzrokuje ju trepetljikaš koji je najveći jednostanični parazit slatkovodnih riba. Općenito bolest češće izbija u proljeće, naročito u vodama sa velikom populacijom riba. Oboljele ribe se češu o predmete ili dno. Paraziti su vidljivi kao bijele uzdignute točke, pa riba izgleda kao da je posuta grisom. Danas se ova bolest uspješno može liječiti na više načina.

Bolesti uzrokovane miksozoima

Ovu skupinu parazitarnih bolesti uzrokuje oko 1350 vrsta svrstanih u 52 roda. Spadaju u višestanične organizme, a parazitiraju u različitim organima u više vrsti riba. Oslobađaju se nakon raspada riblje lešine ili izlaze iz tijela izlučevinama. Pasivno ih prenose ribojedne vrste ptica jer ih probavni sokovi ne razgrađuju.

Za šarane je najznačajnija bolest Sferosporoza ili poznatija pod imenom upala ribljeg mjehura. Uzrokuje je miksozoja Sphaerospora renicola. Ovaj nametnik uzrokuje i degeneraciju bubrežnih kanalića. Bolest je proširena u mnogim ribnjačarstvima diljem Europe. Uzročnike mogu širiti i matice sa svega nekoliko nametnika u bubregu. Šarani kada obole prestaju uzimati hranu, blijedi su, a stražnji dio trbušne šupljine im je znatno proširen. Bolesni šarani gube ravnotežu, plivaju bočno ili glavom prema dolje. Pred uginuće miruju na dnu, a lešine nikad ne isplivaju na površinu radi smanjene količine zraka u ribljem mjehuru i ispunjenosti tekućinom ili gnojem.

Problem se danas rješava dezinfekcijom dna mladičnjaka isušivanjem i ovapnjenjem. Sekundarne bakterijske infekcije se tretiraju antibioticima.

Bolesti uzrokovane promjenama u okolišu

U ovoj skupini bi se mogle svrstati sve one bolesti koje su uzrokovane nedostatkom kisika, raznim trovanjima, mjehuričavom vodom kao i promjenama kiselosti i lužnatosti vode.

Sve ove pojave mogu biti uzrokovane ljudskim faktorom, ali i kombinacijom spleta loših utjecaja prirode. Ako se ove pojave kao i pojave prije navedenih bolesti dogode na vodi kojom gospodari vaša ribička udruga ili društvo, bitno je čim prije poduzeti niz mjera kako bi se šteta smanjila na prihvatljivu razinu. Ako se javi naglo masovno uginuće na mjesto događaja treba pozvati djelatnike MUP-a, nadležnog veterinarskog i ribarskog inspektora, predstavnika ribičkog društva, te po mogućnosti ihtiopatologa. Na otvorenim vodama mora biti prisutan i predstavnik Uprave za vodno gospodarstvo.


 Rengenska slika zdravog ribljeg mjehura (A)/Upaljeni mjehur ispunjen plinom i gnojem (B)

Bolesti i stanja nastala razvojem modernog šaranolova

Moderni šaranski ribolov u principu ne utječe pretjerano loše zdravlje i život šarana. Ipak, postoje stanja za koja smo mi šaranaši direktno i indirektno odgovorni.

Prvenstveno se to odnosi na pojavu tumora zbog dugog životnog vijeka riba, zatim bolesti nastalih upotrebom neadekvatnih mamaca, kao i na mehaničke ozljede šarana nakon ulova i slikanja.

Novotvorevine

Riblja onkologija se prvo počela razvijati u eksperimentalnim laboratorijima gdje se je kao korisna metoda koristila za procjenu štetnosti nekih kemikalija te za praćenje stupnja i vrste zagađenosti vodotoka, ali i zbog toga da se naprave pokusi bitni za razvoj medicine koje nije moguće nadomjestiti pokusnim sustavima bez životinja. Današnja onkologija sve više zadire u područje akvaristike, ali i modernog šaranskog ribolova zbog dugog životnog vijeka naših riba. Sigurno da prije dvadeset godina nije bilo toliko tumora, ali i zloćudnih novotvorevina kao što su sarkomi i karcinomi kod šarana jer su oni živjeli od poribljavanja pa do ispunjenja normi, a to je u pravilu od nekih 3 do 5 godina. Oni veliki su se teško lovili iz potpuno jasnih razloga. Danas je situacija potpuno drugačija jer lovimo ribe stare od 10 do 40 godina pa ovim bolestima može biti zahvaćen bilo koji organ, tkivo ili vrsta stanica našeg šarana.

Zbog jednog takvog šarana i ja sam bio pozvan na Keč prije nepune tri godine. Ulovili su ga kolege Austrijanci, a pošto im je bio jako čudan ostavili su ga u čuvarici i pozvali ribočuvara, a on mene. To je bio veleljuskavi šaran težak oko 17 kilograma, ali po broju zimskih prstenova na ljuskama bilo je vidljivo da ovaj šaran nije uopće mlad. S obzirom da nisam stručnjak za bolesti riba mislio sam da će se vjerojatno raditi o nekoj od osnovnih desetak bolesti koje bih morao prepoznati. No, to je bio dan kada sam prvi puta vidio tumor kod kapitalnog šarana veličine rukometne lopte malo desno od ulazne aorte, ispod prsne peraje. Ono o čemu sam čitao u svjetskoj literaturi dogodilo se i na mojoj lokalnoj vodi. Takva riba je neškodljivo uklonjena jer nismo mogli znati uzrok ove novotvorevine, a i oštećenje tkiva je bilo takvo da je uzrokovalo poremećaj pri kretnji. U svakom slučaju tumori u riba su opisani i kod šarana u otvorenim vodama, ali oni sigurno neće ugroziti ni opstanak ni brojnost vrste jer je njihova učestalost veoma niska. Ali oni su nešto na što ćemo se od sada morati navikavati.

Ozljede pri manipulaciji sa ulovom

Danas je nezamislivo krenuti u lov na velike šarane bez podloška i adekvatnog podmetača. Osobno smatram da bi sve ribolovne udruge trebale propisati upotrebu ovih artikala bez obzira radi li se o potpunom ili djelomičnom sustavu uhvati i pusti jer nikada ne znamo kakva će nam riba usisati ponuđeni mamac. Na primjer, na Rakitju je ribolov bez jastuka i pometača širine 70 cm potpuno zabranjen što lijepo piše u njihovom Pravilniku o kućnom redu. To bi trebao biti dobar primjer za sve ostale koji to još nisu uveli.

Naravno da se svakom može dogoditi da riba «sklizne» i da se ošteti, ali ju tada treba tretirati nekim od pripravaka za riblje rane jer nakon krvarenja može doći do sekundarnih infekcija. Ožiljci mogu ostati vidljivi i više godina no bitno je da ne izazovu deformaciju oblika tijela jer su tada posljedice doživotne.

Posebno poglavlje za raspravu čini kombinacija ozljede i stresa za vrijeme mrijesta. Šarani uhvaćeni u tom periodu imaju lošu kvalitetu spolnih stanica i rijetko se ikada pravilno izmrijeste a poslije ulova i puštanja natrag u vodu jedan dio mužjaka i ženki nikad ne preživi. No, ovaj podatak već prelazi u temu o dobrobiti šarana i etičnosti ribolova.

Ono što bih ovdje posebno naglasio je još uvijek krivo postupanje sa ribom prilikom slikanja. Jedan dio šaranaša slika ribu tako da ju položi trbuhom na podložak ili tako da joj pridržava trbuh koljenom. Takvo postupanje je nedopustivo i zabranjeno na svim zapadnoeuropskim top vodama već više od desetljeća. Zašto je to tako više je nego jednostavno. Šaran je riba koja pliva u vodi. Tijekom zimovanja dok miruje dobije male parne rane u području koštanih osnova prsne i trbušne peraje uslijed dugotrajnog mirovanja na dnu (dekubitalne rane). Zamislimo si samo kako se naš šaran mjesecima bori da se ne bi sa trbuhom prislonio na dno, a onda ga mi uhvatimo, stavimo ga na jastuk i legnemo pored njega da bi slika bolje izgledala. Doduše, nekad se ne razlikujemo od šarana, ali takav je naš ribolov. Šalu na stranu. Moramo znati da smo tada šaranu odmah stisnuli srce i zaustavili jetreni krvotok, par sekundi nakon toga izvršili smo pritisak na crijevo, želudac i jetru te sve organe pomaknuli prema gore vršeći pritisak na zračni mjehur koji nerijetko oštetimo, a to vidimo kad šaran koso zapliva dok ga puštamo u vodu. Upravo zbog tog zračnog mjehura ribe i prežive zimi na dnu jer on izjednačava tlak plina u tijelu sa tlakom vode na različitim dubinama. Na ovom još moramo malo proraditi.

Utjecaj mamaca na zdravlje šarana

Puno puta je dokazano i opisano u svjetskoj literaturi da neadekvatni mamci izazivaju metaboličke bolesti i intoksikacije naročito u manjim vodama koje su prenapučene šaranima.

Htio bih naglasiti da su današnji mamci s kojima se love šarani sve bolji i bolji te da se može vidjeti veliki otklon od tradicionalnog poimanja šaranskog mamca. U odabiru mamaca sve više smo se udaljili od klasičnog pristupa lova šarana u ribnjacima i načina kako su lovili naši preci. Počeli smo prihvaćati načela akvaristike i nutricionistička pravila koja vrijede kod hranidbe koi šarana. Prihvatili smo i shvaćanje da bi osnovni miks trebao biti kompletna hrana prilagođena određenom rasponu temperature vode. Takvi miksevi su danas obogaćeni svim i svačim, a u zadnje vrijeme i živom hranom kao što je zooplankton, ličinke kukaca i razni crvi koji su konzervirani sušenjem ili liofilizacijom te su na taj način pretvoreni u trajni oblik. Za dodatne komponente naših mikseva koristimo razne ekstrakte koji su postali jedni od temelja za izradu dobrog šaranskog mamca. Ako izbjegnemo «blockbustersku» terminologiju pod kojim oni dolaze na tržište vidjet ćemo da se tu radi o aminokiselinama, nusproizvodima od proizvodnje aminokiselina fermentacijom, bjelančevinama dobivenih iz mikroorganizama koji pripadaju skupinama bakterija, gljivica, algi i kvasaca, antioksidansima s fiksnim maksimalnim sadržajem, enzimima, mineralima, vitaminima i pospješivačima probavljivosti sa stabilizatorima crijevne mikropopulacije. Postavlja se logično pitanje, pa zašto je to sve potrebno?

Zbog toga što su se u povijesti šaranskog ribolova često javljale ne željne posljedice po zdravlje velikih šarana koji su primamljivani sa velikom količinom neizbalansiranih mamaca. To je zabilježeno u mnogim europskim zemljama tako da danas kada dođete na neku malu top vodu vidjet ćete tablu na kojoj piše upozorenje s čime se ne smije loviti riba u određeno godišnje doba. Najprije su šaranaši primijetili da su neki ne baš tako stari šarani počeli ugibati. Nakon obdukcije je bilo vidljivo da im se prekomjerno nakupila mast u tjelesnim šupljinama i mišićima te da im se omastila i oštetila jetra. poslije toga su mjerili temperaturu vode, koncentraciju otopljenog kisika, kiselost vode i naravno amonijak. U nekim malim engleskim jezerima amonijak je bio toliko visok da je to bilo neprihvatljivo. Ribiči su odmah shvatili da je to posljedica povećane količine ribljeg izmeta u vodi. Tada su zaključili da je na njihovim malim vodama šaran primamljivan preobilnom količinom hrane i da će vjerojatno njihovi ljubimci biti zdraviji ako nisu hranjeni do sitosti i ako jednom tjednom ne dobiju hranu. Fanatični koi nutricionisti su to shvatili prije sedamdeset godina i zaključili da hranu treba prekinuti prije potpune sitosti ribe i ostaviti ribe jedan dan u tjednu bez hrane. Tako danas na mnogim jezerima nije dozvoljeno jedan dan u tjednu loviti i hraniti šarane. Pa zar nije na ovom načelu razvijena i jedna od dobrih taktika lova koja se svodi na često bacanje male količine mamaca u vodu.

S druge strane, zaključili su i to da njihovi šarani ugibaju od istih mamca, ali ne uvijek i ne na istim temperaturama vode i sa istim koncentracijama otopljenog kisika. Iz tog razloga u zadnjih deset godina imamo toliko mamca za lov šarana u svim godišnjim dobima. Danas vam svaki renomirani proizvođač može napraviti boilu ako mu date podatke o veličini i broju riba, temperaturi vode i koncentraciji kisika na vodi na kojoj želite loviti. Zato je bitno da mladi šaranaši poslušaju savjete za izradu boila od starijih i iskusnijih kolega, a pogotovo od poznatih tvrtki koje ih danas proizvode. Korištenje najboljih mamaca je danas postala temeljna odluka svakog šaranaša koji krene u potragu za velikim šaranima i tu povratka više nema. A najbolji mamac je onaj koji šaranu predstavlja dragocjen izvor hrane, na kojeg se šaran vraća svaki dan i koji lovi jednako dobro na svim vodama.

Dobrobit šarana u športskom ribolovu

Ono što nas očekuje uključivanjem u zajednicu ravnopravnih naroda Europe nije samo ekonomske i političke prirode već zamislite to ima veze i sa našim šaranskim ribolovom. Nevjerojatno zvuči, ali je tako. Prije par godina prisustvovao sam jednom predavanju kolega iz više europskih zemalja u vezi tada novog zakona o zaštiti životinja i njihovoj dobrobiti. Jedan dio predavača se žestoko obrušio na športske ribolovce, doduše, na one koji love pastrve, ali nisu poštedjeli ni nas šaranaše. No, krenimo ispočetka.

Važan vodič za osiguranje dobrobiti su međunarodno priznatih pet sloboda. To su sloboda izražavanja normalnog ponašanja, sloboda od boli, ozljeda i bolesti, sloboda od straha i patnje, sloboda od gladi, loše ishranjenosti i žeđi te sloboda od fizikalne i toplinske nelagode. Temelji primjene tih načela za dobrobit riba su znanstvena saznanja o specifičnostima biologije riba, o hranidbenim potrebama, bolestima te o specifičnosti ribogojstva, športskog ribolova i držanja riba kao kućnih ljubimaca. Na tom predavanju profesor iz Italije obrušio se na športske ribolovce tvrdeći u svom izlaganju da je nedopustivo da ribu iz hladne vode držimo u rukama te ju nakon toga puštamo natrag u vodu. Dugo je obrazlagao kršenje slobode od toplinske nelagode no u prijevodu je rekao da se pastrva iz vode koja ima 5°C ne može držati u ruci koja ima 36°C. To je kao da nas ljude netko drži na 80°C. Napomenuo je da se isto to događa sa šaranima kada se love zimi u hladnoj vodi te da će izglasati u talijanskom parlamentu zakon kojim će se to zabraniti. Zanimljivo je bilo njegovo razmišljanje. Nejasna pitanja naravno nismo mogli riješiti raspravom i usklađivanjem stavova pokušavajući mu objasniti da to što je on rekao još nije dovoljno poznato jer su proučavanja o dobrobiti riba započela puno kasnije negoli ona o dobrobiti npr. sisavaca. Naglasio sam mu da je za dobrobit riba itekako zaslužan moderan šaranski ribolov i akvaristika te da ih ne treba stavljati u isti koš s ostalim ribolovnim disciplinama. Ipak ovo je bio primjer da se i nama ulaskom u europsku uniju može naložiti da donesemo isti ili sličan zakon, a to onda može dovesti u pitanje opstanak našeg športa.

Što se tiče boli tu sam se potpuno složio sa svim izlagačima. Istraživanja su pokazala da ribe ne posjeduju svjesnost, osjećajnost i osjećaj boli u obliku prisutnom u sisavaca, no usvojen je stav da stanja koja uzrokuju bol u viših kralježaka treba spriječiti i u riba.

Na kraju putovanja

Ovo što se desilo sa šaranskim ribolovom u Hrvatskoj u zadnjih petnaest godina je zaista fantastično. Svake godine je sve više i više voda pod režimom uhvati i pusti, broj transformiranih ribolovaca u moderne šaranaše je iz dana u dan sve veći, a o broju mladih ribiča da i ne govorim. Oni su i jedina sigurnost opstanka ovog športa i znam da će ga nastaviti razvijati tamo gdje smo mi stali. Osnovno znanje svakog prosječnog šaranaša je danas dignuto na zavidnu razinu koja je bila nezamisliva prije dva desetljeća. Danas doslovno u svom susjedstvu možemo nabaviti vrhunske mamce i kvalitetan pribor te pri kupnji dobiti vrijedne savjete. Sve se manje ubijaju šarani i prenose iz jedne vode u drugu i što je najvažnije do sada nismo imali niti jednu veću epidemiju i masovno uginuće naših ljubimaca.

Što na kraju reći? Izgleda da smo uspjeli !

Cro-carp.com portal koristi kolačiće(cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Nastavkom pregleda web stranice cro-carp.com slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice cro-carp.com kliknite na gumb .